Design for Change doživljavam kao pokret koji pripada onima koji imaju najviše prava i moći da menjaju svet – deci. Uloga odraslih u tom procesu je dobro prepoznata - oni treba da usmere i obuče generacije koje će kreirati i voditi svet budućnosti. Svoju ulogu u projektu Design for Change sam videla kao poziciju putokaza koji će odvesti prirodnu dečju radoznalost mojih učenika u pravcu istraživačke zapitanosti nad problemima okoline, kao i poluge koja će podržati njihova stremljenja ka cilju i podupirati slabe tačke i poljuljnost uverenja pod pritiskom izazova.
Profesorka matematike i informatike u OŠ Jovan Cvijić, Zminjak.
Obrazovanje za mene znači da naučim decu da razumeju svet oko sebe, ali i da što bolje upoznaju sebe i svoje potrebe. Ohrabrujem ih u njihovim snovima, dajući im male instrukcije kako da uspeju. Prvo i osnovno, da veruju u sebe i svoje sposobnosti. I naravno, mislim da je za početak svake saradnje, između deteta i nastavnika, najbitnije da se stvori prijatna atmosfera u kojoj će svako želeti da uči i da bude deo priče.
DFC program pruža sjajne mogućnosti za realizaciju dečijih ideja i sticanje novog iskustva!
Najveća vrednost DFC- a je što učenici aktivno učestvuju u procesu identifikovanih potreba i problema i istražuju potencijalna rešenja. To im omogućava da preuzmu odgovornost za sopstvenu budućnost društva u kome žive, ali isto tako im, istovremeno, pomaže da steknu autonomiju i pruža priliku da steknu brojne veštine i znanja. Kroz razne aktivnosti podižu svest dece i odraslih, izazivaju publicitet i utiču na društvene promene.
Privilegija je biti član DFC porodice pre svega jer je to edukativni program usmeren ka deci i njihovom razvoju znanja i veština potrebnih u XXI veku. Najveća vrednost ovog programa je što podstiče svako dete da razvije svoj potencijal i kaže Ja mogu. Moji učenici su postali pokretači promena u svojoj lokalnoj zajednici, postali su njeni SUPERHEROJI, a superheroji nisu samo u bajkama, nego u svakom detetu koje kaže Ja mogu sve!
Profesorka srpskog jezika i književnosti u OŠ Jovan Cvijić, Zminjak.
Na početku svog predavačkog poziva uočila sam važnu činjenicu – deca su veliki učesnici i u skladu s tim saznanjem, modelovala sam svoj pristup prema njima i sa njima. U obrazovanju mi je cilj da osposobim učenika da samostalno donosi zaključke, zauzima stavove, donosi odluke i da ih u skladu s njima primeni u životu.
Učiteljica u OŠ Svetozar Marković u Beogradu. Majka trojice dečaka, entuzijasta, zaljubljenica u život, decu, ljude, školu i učenje. Obrazovanje je za mene konstruktivno i stvaralačko rešavanje zadataka i problema. Design for Change podstiče celoživotno učenje, razvija timski duh, jača solidarnost i empatiju, širi entuzijazam. Deca ne vole dosadu već podsticajno i zanimljivo učenje i zato želim da što više dece upozna ovaj dragoceni program.
Izazovni raspust je, kako za nas edukatorke, tako i za decu, bio jedno novo i zanimljivo iskustvo. Praktikovanje metodologije Design for Change je sjajna prilika da podržimo decu da veruju u sebe i svoju moć da menjaju svet, da motivišu jedni druge i aktivno učestvuju u timskom radu, kao i da ih naučimo da bez ustručavanja iznose svoje mišljenje i ideje i isto tako poštuju tuđe. Mislim da smo u tome i uspele i nadam se da ćemo imati još prilika za druženje i učenje.
Izazovni raspust za mene je bio jedno veoma zanimljivo i inspirativno iskustvo. Kroz raznovrsne aktivnosti i igre sa decom, primenjujuci Design for change metodologiju, sa dragim edukatorkama smo pokušali da OSETIMO koji su to trenutno izazovi sa kojima se susrećemo u svom zivotu i svom okruženju, trudili smo se da ZAMISLIMO što inovativnija i realistična rešenja, i pokušali da u skladu sa resursima URADIMO i načinimo mali korak za čovečanstvo, ali veliki za sve nas u timu.
Za mene je izazovni raspust bio jedno novo i lepo iskustvo u radu sa decom, a i nov izazov. Metodologija je korisna i primenljiva. Takav način rada se deci dopada, i vrlo su deca kreativna. Imaju mnogo ideja i slobodno mogu da kažu svoje mišljenje.
Dfc je meni lično značio kao podsetnik na to da kada problem preimenujemo u izazov, njegovo rešavanje nadrasta svoje mogućnosti, i da što više ljudi u tome zajedno učestvuje, takva nadrastanja dobijaju sve više smisla.
Izazovni raspust mi je ponovo pokazao neprocenjivost dečje mašte, kao i to da klincima fali samo malo razumevanja odraslih da otkriju dizajnere u sebi koji su voljni da zemlju učine malo lepšim mestom za život.
DFC radionice su bile sjajna prilika za mene i divne koleginice da, uz mnogo entuzijazma i truda, dokažemo da možemo da naučimo decu kako da samostalno učestvuju u društvenom životu svog okruženja i bave se izazovima koji su njima bliski i dragi. Čini mi se da bismo svi želeli da se na ovaj način učilo u našim školama kada smo bili deca i da bismo uz tako stečeno znanje mnogo bolje i lakše savladavali svakodnevne izazove danas.